Online
Brojač posjeta
82111
Moj baner
 
Arhiva
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
četvrtak, svibanj 12, 2011
Kapi vode cijede se niz moje lice.

Rana je zora.

Sunce se već pomalo stidljivo nazire  iznad zagrebačkih zgrada.

Dan počinje.

U mojim mislima gotovo uvijek isto pitanje:

Hoću li vidjeti te danas?

 

Namještam osmjeh za dosadne,

Spremio sam lijepu riječ za neprijatelje.

Dobra dijela danas idu onima koji ih ne zaslužuju.

Vrijeme pokloniti ću površnima i njihovim prijateljima.

 

Kupit ću jagode.

To divno, slatko voće, utažit će moju slatku potrebu.

Danas sam isti kao i uvijek u ovome proljetno-ljetnom mjesecu.

Danas sve dobro u sebi sačuvao sam za te.

Danas za tebe kuca moje srce.

Danas ću te uhvatiti u misli i ponijeti te daleko.

Daleko u svijet u kojem sretni smo mi.



nemapredaje @ 02:34 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 10, 2011
Sunce je provirilo iznad zagrebačkih krovova. Nekoliko trenutaka kasnije čitav Zagreb je bio lijepo osunčan. Iako je još bilo jako hladno ljudi su ohrabreni suncem izašli iz svojih stanova i odlučili napučiti zagrebačke ulice. Ja sam isto požurio obaviti svoje jutarnje obaveze, ali pravi posao slijedio je tek popodne. U 15:30h idem u psihijatrijsku bolnicu Vrapče i to po drugi put. Sjetio sam se prvog puta i uhvatila me nervoza i strah. Nije mi bilo svejedno iako sam tamo išao u posjetu. Kada sam išao prvi put trnci su mi prolazili tijelom.  Osoba koju sam išao posjetiti spavala je tako da moja posjeta nije imala nikakav smisao. Čekao sam oko 30 minuta da se probudi ali nije pa sam odustao i otišao s odlukom da dođem opet. Nisam ni izašao iz bolnice javljeno mi je da je ovaj svijet napustila osoba koja je osvojila moje srce. Bio sam jako tužan. Očekivao sva ova događanja, ali ipak su me iznenadila. Danas sam evo ponvno na istom mjestu. Čekam vlak na Zapadnom kolodvoru. Idem u Vrapče. Sa sobom sam ponjeo svoju zbirku pjesama koju sam posvetio osobi koja je ispunjavala moje srce najdivnijom inspiracijom. Moja prva zbirka pjesama. Nikada nikome nisam recitirao svoje pjesme i sada sam odlučio svoju prvu recitaciju (a vjerojatno i jedinu) odrecitirati na mjestu na kojem se najmanje čovjek nada da će recitirati. Pokušao sam sabrati misli dok sam čekao da se otključaju prva pa druga vrata da bih došao do osobe kojoj sam došao u posjetu.  Bila je budna. Gledala me pomalo uplašeno ne znajući tko sam ja. Ne može se sjetiti. Pozdravio sam je. Nije reagirala već me i dalje uplašeno gledala. U tom trenutku nisam znao što da radim. Zbunjeno sam par minuta stajao kraj nje držeći svoju zbirku pjesama u ruci. Na zbirku sam i zaboravio. Pokušao sam izreći par suvislih rečenica ali nije išlo. Nakon te početne nervoze ohrabrio sam se i mekim, dobroćudnim glasom objasnio sam joj tko sam i zašto dolazim. Rekao sam joj da sam upravo izdao knjigu i da ako želi mogu joj pročitati par pjesama.

-          Može.

Zastao sam. Nisam očekivao da će mi išta odgovoriti. Međutim, nisam se dao omesti te sam uzeo knjigu i prvo joj pokazao ilustraciju koja se nalazi na knjizi. Na ilustraciji se isticala pojava djevojke kojoj sam posvetio knjigu. Pomislio sam  kako je lijepa. Uvijek to pomislim kada vidim tu ilustraciju.

-          Prekrasna je.

Prenuo sam se. Ona je upravo rekla ono što sam ja mislio. Nisam ništa rekao nego sam otvorio knjigu i počeo nizati stihove. Prvi put sam recitirao svoje pjesme. Ni sam nisam mogao vjerovati da to zvuči tako dobro. Citirao sam nekoliko pjesama i gotovo nakon svake moje pjesme dobio bih kompliment.

-          Prekrasno je to. To je divno.

Uživio sam se. Citirao sam sve glasnije i glasnije. Zaboravio sam da se nalazim na psihogerijatrijskom odjelu i zaboravio sam da se nalazim u Vrapču.

Osoba koja leži u bolničkom krevetu je osoba s kojom sam ja prvi put plesao u životu. Njena ljubav prema njenom mužu i ljubav njenog muža prema njoj je zabilježena u mojim zabilješkama.

''Četvrtak je bio dan kada sam ja vidio ljubav na dijelu. Striko i strina su polako ulazili u našu kuću nakon obilaska bližnjih po gradu. Strina je pomalo umorna krenula na dvosjed da sjedne i odmori se a on onako bolestan i umoran sagnu se oko njenog vrata  kao da traži nešto:

-Što ti je ovo tu na vratu?

-Ma koje?

Cmooook.

-Nisam te danas nijednom poljubio a morao sam...

Val nježnosti prekrio je njeno lice, no ona je to uskoro zaboravila zbog Alzheimereove bolesti, no nisam ja, ni Luka koji smo vidjeli taj događaj. Vjerujte mi ja sam bio pod čudnim nekim osjećajem. Striko je tada pokazao najveću rečenicu života., volio ju je u mladosti, zdravlju, i u starosti i u bolesti.''

Ovaj trenutak mi se usjekao u pamćenje za čitav život.

Zaklopio sam knjigu. Uzeo sam čašu čaja i dao joj da pije. Podsjetilo me kako sam ovako njegovao svoju baku. Uzeo sam joj ruku i pogladio je. Šutjeli smo. Šutjeli i gledali se. Nikako ne uspijevam reći osobama da ih volim. Kada to poželim reći i imam snažnu želju da im kažem da ih volim, ja zašutim.

Vrijeme posjete je prošlo. Poljubio sam je i izašao ispunjen ljubavlju. Znao sam da je više nikada neću vidjeti. Nikada. Ipak bio sam sretan. Sretan sam jer sam s njom otplesao svoj prvi ples. Sretan sam što je ona osoba koja je prva čula moje pjesme iz mojih usta. Sretan sam što je ona obilježila moj život. Hvala joj.

nemapredaje @ 01:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 8, 2011
Izdaleka čuvat ću sjećanje na dodir tvoj. Izdaleka pamtit ću zagrljaj tvoj.

 

Tiha noć se nadvila nad Širokim Brijegom. Mali grad spava i sanja novu budućnost koja ga čeka. U dnevnoj sobi jedne obične kuće na Puringaju jedna starica ne može spavati. Pokraj nje jedan sasvim običan mladić sjedi i gleda je nemoćnim pogledom. Starica ne može spavati jer joj se bliži smrt i trpi jake bolove u prsima i leđima. Sasvim običan mladić uzeo je ruku od starice i nježno joj je gladio kosu. Nisu pričali. Nisu ni mogli. Starica je samo bolno jaukala pokušavajući ne misliti na bol. Lijekovi, koje je primila nakon večere i kada su ostali ukućani otišli spavati, počeli su popuštati. Sasvim običan mladić znao je da sada ne pomažu više lijekovi. Dosjetio se da moli. Uzeo je krunicu u ruke i pokušao moliti. Starica nije pokazivala nikakave znakove promjene. Njegovo lice već je odavalo zbunjenost i strah. Sasvim običan mladić nije znao što da radi. Uhvatio je ponovno staricu za ruke i zaplakao. Njegove suze su valjda kapale po staričinoj naboranoj ruci. Starica je zašutila. Nije više jaukala od bolova. Tišina je zavladala prostorijom. Tiha noć nad Širokim Brijegom postala je još tiša jer evo i starica je odlučila ne pokazivati svoju bol. Starica i jedan sasvim običan mladić držali su se za ruke i gledali. Slabo svijetlo iz kuhinje bilo je dovoljno da otkrije staričinu ljepotu. I u devetom desetljeću života  zračila je posebna ljepota iz njenih malih očiju. Sasvim običan mladić je gledao u njene ruke i razmišljao kako su to najljepše ruke koje je vidio. Prelijepi stari prsti isprepleli su se oko njegovih mladih prstiju. Nakon nekog vremena starica je prekinula tišinu.

-          Digni me.

Sasvim običan mladić je odmah spretnim pokretima podigao staricu da sjedne u krevetu. Više od toga nije mogla.

-          Sjedi kraj mene sine.

Sasvim običan mladić je šutke izvršavao sve što je starica zapovijedila. Sjeo je kraj nje i zagrlio ju. Šutjeli su. Oboje su znali što se događa. Starica je čekala smrt, a sasvim običan mladić nije ništa čekao nego je samo nježno zagrlio malu staricu koja nije pokazivala nikakav strah od nadolazećeg kraja.  Vidjelo se da sasvim običan mladić nikada nije bio u ovakvoj situaciji. Mogao je otići, pobjeći i ostaviti staricu. Mogao se posvetiti svojim obavezama i svome životu. Sasvim običan mladić je volio tu staricu jer je to bila njegova baka. Njegova krv. On je nije mogao napustiti u njenim najtežim trenucima života. 

Dan se budio nad malim gradom. Ranoranioci su već ustali iz svojih kreveta, spremajući se za uobičajene dnevne obaveze. Baka i njen unuk još uvijek su zagrljeni sijedili u tišini. Vrijeme pokraj njih nije postojalo. Ništa nije bilo toliko važno koliko taj jedan zagrljaj. Starica će ponijeti zagrljaj te ljubavi u vječnost, a sasvim običan mladić ponijeti zagrljaj svoje bake u život.

-          Ivane, sine legni me.

Spretnim pokretima, sasvim običan mladić je svoju baku namjestio u ležeći položaj.

-          Spavaj bako i sanjaj.

nemapredaje @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 9, 2011
Ja mogu posrnuti.

Posrnuti je lako.

Svi su posrćali da bi na kraju pobijedili.

Svako jutro otvaram oči željan uspjeha koji nikako da dođe.

Nisam ga dovoljno izazvao.

Nisam isprovocirao svoj rad.

Teško je. Znam.

Teško je početi, a još teže privesti priču kraju.

Ima nešto poetično u jutarnjem suncu.

Ima nešto ponosno u grudima dok naoružani mislima nižemo kilometre do uspjeha.

U nama postoji pobjednički duh koji nas tjera da iskusimo bol.

Gledao sam flegmatične tipove i njihova indiferentnost ih nije odvela do cilja.

Oni nisu imali cilja.

Oni nemaju puta.

Mi ga imamo i oni nam zavide.

Zavide nam jer ćemo jednoga dana zasjati na trgu pobjede.

Mi ne želimo zavist, slavu i nagradu.

Želimo s veseljem gledati u iduće jutro.

Ja želim pokoriti strah.

Strah od predrasude, stereotipa i kompleksa.

Nemam izgovor. Imam samo pjesmu koja me nosi do priče moga života.

 



nemapredaje @ 23:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Anketa
Odustajete li u životu od bitnih stvari?